Bježiš bez pozdrava...iza sebe ostavljajući prašinu punu uspomena i more neizrečenih riječi..
Uzaludno je,čini se živjeti za naša vremena...
Sad dok sjedim i ovo pišem,dok tužno gledam i u bolu dišem,dok me tvoj bijeg boli...
sjeti se da postojim i da te još uvjek najviše na svijetu VOLIM...
Nikakvi snovi više ne obilaze dane i noći.
Prazan list papira,pero bez mastila..pustoš...Srce je izgubilo svoj dom,a ja utočište i osjećaje.
Nekad sam mogao oživjeti sjećanja...a sada...pred sobom vidim samo ruševine.
Zaboravljen sam..kao klupko bačano čas ovamo...čas onamo.A srce i dalje kuca.
Naslanjam lice na zamagljeno prozorsko staklo...Hladnoća ponekad tako prija...
Daleko od tebe u ogledalu svoje vječnosti...Tišina je zatvorila oči...hladna noć nagriza...
Sjećam se pisama tvojih..iskidanih sjećanja..Ostajem tu...daleko bez tebe na obrisima lažne vječnosti...
i želim...želim da i ti osjetiš na tren suzu u oku..ukus praznine i tupi bol u grudima...
Zasto?..
Zar nisam dovoljno ranjen što sam sve prošao?..
Zašto hoćeš da mi rane krvare?..
Zašto hoćeš da me srce zaboli?..
Ono za tebe kuca i tebe Voli...
Težak uzdah iz grudi se ote...srce lupa..hoće da iskoči...
suzne su oči i drhte ruke...
Tebi želim sva dobra ovog svijeta i da nikad ne prođes kroz ovakve muke.....

Ucitavanje...