Blog title: izmisljenoj zeni
svi nekuda idu, kao i ja! Kada zakočim, godine me u leđa udare, oči hoće iz duplje van! Gledam, a ne vidim, slušam, a ništa ne čujem! A i kako bih mogao? Kako bi od misli koje se isprepliću, kao da mi se kikoću, belje u lice zadovoljno što sam nemoćan! Ja sam uvijek isti! Lako je do mene doći, prelako, ali me teško dokučiti, zadržati, shvatiti! Idem u poznato - nepoznato! Idem dokučiti nešto, iako znam da nema nikakve nade za mene!
Želiš otići bez pozdrava, ne pogledati me u oči, ne pokušati sagledati, vidjeti budućnost koja je izgledna, lijepa, sretna! Došao sam u nezgodno vrijeme! Ne vidiš me od drugih, a i ne želiš vidjeti ništa! Dobro ti je u tome što radiš, samo to nije budućnost, to nije život! Ja sam samo još jedan pratioc u tvome životu, netko tko te ispraća do novog odredišta! Ja sam za tebe nitko i ništa! I ne znam zašto ovo pišem? Zašto? Možda da ti kažem kako me šibao vjetar, nosio ulicom kao list starog hrasta! Kako su me ljudi probadali pogledom, kako sam bio opkoljen vlastitom sjenom, zarobljen! Možda da ti kažem da te volim, mladost tvoju, tebe? Što? Da je ova pjesma loše prikrivena želja za tobom? Tvojim grudima, bedrima koja su mi bježala pod prstima kao uplašena košuta? Očima u kojima sam se topio, a koje su sve drugo gledale, osim mene? Što očekuješ da ti kažem? Što? Da si bila u krevetu prostakuša, koja me izluđivala dok bih iscrpljen kraj tebe ležao, ili da si bila dama pred drugima? Misliš li da ću ti reći: da svaki put kada u krevet liježem mislim na tebe, na dane i noći provedene skupa? Ili da se Bogu molim da ostaneš?
E, pa neću ti reći ništa, neću priznati ni jednu jedinu riječ, slovo! Znam, reći ćeš da se varam pred vlastitim očima! Da kradem vrijeme! E moja draga!
O čemu da pišem, što da ti kažem? Ovo nije pjesma, ovo je samo jedan udaljeni glas koji se s glazbom miješa, olovne note koje me probadaju, staro vrijeme dozivaju! Možda da me bolje upoznaš, možda bi tada uvidjela, plačući na mojim rukama, da nisi svetica, istina nisi ni vrag, da si jedan mali izgubljeni anđeo slomljenih krila! Možda bi me tada pitala:imam li sestru ili brata, jesam li bio oženjen, imam li djece, što radim, kako živim? Možda bi tada saznala o meni više, slušala me, čula otkucaje moga srca! Možda bi me pitala: volim li te? Iako bi pitanje bilo nepotrebno! Možda bi te pjesma moga djetinjstva raznježila, možda bi svoje godine prostrla po parketu moga stana i tako zaspala! Možda bi nam zamirisale dunje sa ormara moje majke, zrele dunje kao tvoje tople grudi! Možda bi ti tada napravio sina, možda kčer, a možda oboje, tko zna? Možda se više ne bi pravila važna, dovoljna sama sebi? Možda bi gledala kroz prozor i poželjela da ostaneš, moja zauvijek budeš! Možda bi mi šaputala riječi za koje ne znaš da postoje? Riječi ljubavi, dok bi ti koljena drhtala a ruke te milovale! Da, možda! Možda bi se smijala nevino, čisto, možda bi ti oči bistrije bile, a srce zaplakalo zamnom! Možda bi zaplakala kao i sve žene, zaplakala od sreće, zbog ljubavi, jer nisi vjerovala da postoji?
E moja draga! Možda bi sve to bilo, a možda i ne bi? Ne znam mrziti, ja znam samo voljeti! Ne znam ni zaboraviti, ne umijem! Ni tebe neću, jer te želim kao nikoga! Ni tvoju kosu raspuštenu, ni svoju misao raspuštenu, ni oči tvoje ko dva badema, ni tvoje kletve i psovke, ne umijem, ne znam! Ne mogu! Sjećat ću se ja i tvoga smijeha, svakog grijeha pod zgužvanim plahtama! I dana koji su mogli biti pred nama! Kako sam te upoznao, za tebe molio! Sjetit ću se, ne bih lagao! Misli su mi izložene kao u izlogu, nadživjeće sve nas! I tebe i mene! Nadživjeti i ovu odlazeću jesen koju ne voliš, nadolazeću zimu, besplodnu nadu moju, nadživjet će nas i ova pjesma koja to nije!
E, moja draga! Želje se kovitlaju kao vjetar lišće po trotoarima, ne mogu ih izbrisati! Evo, nešto mi u oko upade! Jebemu, sada će netko pomisliti da plačem, da je zbog tebe, a nije! Šutim svoju bol, šutim svaku nadu, šutim želje i htijenja, sve šutim, sve ću da prešutim! Prešutjeti ću i ono i ovo, a i vrijeme buduće! Prešutjeti ću i ovaj život i smrt koja dođe, sve! Znam da u meni ljubavi ima, ili je umrla još na tvome krilu dok sam ti je izgovarao šutnjom, a ti je nisi prepoznala! Ne znam? Znam samo, da ovo nije pjesma! Sačuvaj Bože, nije! Ovo je samo moj bijeg na obale moga djetinjstva, bijeg u vrijeme dok sam bio živ, vrijeme koje mi nije curilo kroz prste kao ovo sada! Miriše mi to vrijeme bagrema, bašče Sarajevske mladosti, namirisao sam ga kao zvijer plijen i pobjegao u ovu pjesmu, koja to nije! Pobjegao od svega! Od tebe, od sebe! Vješat ću uspomene po zidu nevidljivom, a one će padati, kao mrtvo voće, i kotrljati se niz strminu, u rijeku i otići, kao i ti, otići, ni sam ne znam kuda? Nećeš me se nikada ni sjetiti, kao ja tebe, nećeš me poželjeti, kao ja tebe, ali jedno znam; neću ti priznati da te Volim, neću, iako ti to nije ni važno...